Nije to meni bila Krajina, ovakva ili onakva. To je meni bio kraj mog djetinjstva. Dalmacija, krš, drača, gusterna, tukci, brabonjci od ovce, čatruni, miluni, pomidori, kukumari, pijat, pinjur, kruh ispod peke u staroj, vatrenoj kući. Smokve koje sam brao kroz prozor.
Piše: Dejan Kožul
To je za mene bila zadruga ispred koje su lokalni muškarci ispijali gemišt iz lonca, to je za mene bila freza koju sam vozio i boga molio da ne stane jer sam bio mali i nisam imao snage da je ponovno pokrenem pa sam je vozio energično, bez kočenja. To je za mene bio “reno 4” moga strica.
To je za mene bio i Zadar, Borik, burek sa sirom, da mi prosti Faruk, i limunada u Hajduku. To je za mene bio Iž. Mali, veliki.
Za mene je to bio trajekt, priča o Golom Otoku na putu za Zadar i Zemunik, na kom će se nasukati svaki brod ako priđe suviše blizu i nikad se neće odsukati.
Bili Brig, Stanovi, Benkovac, Islam Grčki, Islam Latinski, Polača, Smoković… “Ludnica” na skretanju ka Zemuniku Gornjem o kojoj mi je stari pričao strašne stvari.
A onda je sve to nestalo. Olujom odnešeno.
Traktorska prikolica donijela je ljude iz mojih sjećanja. Iste ali opet i drugačije. Sve je bilo drugačije. Sa sobom su ponijeli tek komadić korjena nadajući se da će uspjeti da se primi u nekoj stranoj zemlji. Moje je bilo da ga održavam živim jer tamo odakle su istrgnuti spaljen je i korjen i temelj.
Kuća spaljena, zarasla u draču. “Zauzeto, Hrvat!”
Kuća se može spaliti ali sjećanj,a ne.
I dalje spuštam kofu u gusternu, znam onaj trzaj kojim napuni jednim potezom. I dalje ga osjećam. Kad zatvorim oči osjetim i miris u polju, miris lišća pomidora, miris zrelog čatruna, miluna.
Kidam jedan čatrun iz svog korjena. Bacam ga na kamen i ronim po njemu. Musav se uzdižem, ljepljiv od slasti i gledam poskoka kako bježi jer je stric upalio frezu pa se čitava zemlja trese.
Valja sad leć’ . Sutra je novi dan i on sviće tu ili tamo.
Podržite KUPEK!
PayPal: [email protected]